Kompleks Banja Ilidža obuhvata niz objekata počevši od stare željezničke stanice, objekata Banje i Hotela, novoizgrađenih hotela i paviljona. Zasluga za prve gradnje na Ilidži (a i prve gradnje u ovom stilu) pripada inženjeru Matiji Ribariću, koji je kao “okružni mjerenik” po nalogu Zemaljske vlade izradio plan i oživotvorio novu Ilidžu.

U okviru ovog kompleksa ističe se hotel “Bosna”. To je monu¬mentalna verzija ”švicarskog stila” u Bosni

Padine Stojčevca povezane su sa Vrelom Bosne alejom koju sačinjavaju platani, hrast lužnjak i lipe. Na samom prostoru koji je oivčen sa padinama Igmana nalaze se parkovi sa 49 vrsta drveća, a u sastavu grmlja različite vrste divljih ruža, malina i kupina čiji cvjetovi doprinose ukupnom pejsažnom ugođaju.

U današnje vrijeme kada je većina objekata devastirana došlo je do izrastanja samoniklih korovskih biljaka koje su dodatno degradirale prostor. Vodni ekosistemi su predstavljeni potokom Stojčevac koji nizvodno u centru formira stajaći ekosistem u vidu bare ili jezera. Lokalitet Stojčevca je prije rata spadao u jedan od ljepših i uređenijih prostora u gradu, te je bio značajan turističko-rekreativni i izletnički centar.

O ovom mostu se obično govori kao o mostu u Plandištu, mostu u polju, a često se spominje i naziv rimski most. U starim dokumentima iz srednjeg vijeka spominje se kao “Bosna basi kuprisi” (“most kod izvora Bosne”).
Naziv rimski most prvenstveno je baziran na uzidanim detaljima sa rimskih građevina koji su nađeni na mostu. Ti detalji su vjerovatno sa rimskih nadgrobnih ploča,što su često korištene i kao građevinski materijal.

Most je jedan od niza primjera stvaralačke inventivnosti i gradi¬teljske raznolikosti na tlu Bosne i Hercegovine i kao takav predstavlja zaštićeni spomenik kulture.

Velika i Mala aleja formirane su u periodu 1893. godine, kada je posađeno 3.000 stabala kestena i platana (dužine 3,5 km), te uređen čuveni ilidžanski park. Uz izgradnju čitavog niza objekata, hortikultura je dotjerivala divlju ljepotu okoline, koja i danas predstavlja značajnu hortikulturnu i ambijentalnu vrijednost.

Zbog svoje prirodne ljepote vrelo je uređeno kao i banjski kompleks, tako da su ozidane obale, izgrađen veliki broj mostića da bi se premostili rukavci, ribnjak, te ugostiteljski objekti.

Prostor šireg područja Vrela Bosne karakterizira velika heterogenost biljnog pokrivača. Na ovom prostoru stanište je našlo (djelomično uz pomoć čovjeka) preko 26 različitih biljnih zajednica. U cjelokupnom mozaiku, ispresijecaju se primarni ekosistemi (rubovi Igmana), sa livadskim ili sekundarnim ekosistemima, te tercijarnim predstavljenim sa obradivim površinama i parkovskim prostorom.

Kao rezultat dosadašnjih istraživanja na širem prostoru Vrela Bosne registrirana je velik raznolikost grmlja i drveća, kao i zeljastih biljaka. U dosadašnjim istraživanjima posebna pažnja je posvećivana utvrđivanju broja medonosnih i ljekovitih biljaka, koje su na ovom prostoru veoma zastupljene zahvaljujući povoljnim uvjetima.
U sastavu drveća dominante su kultivirane i zasađene vrste u parkovima i alejama, međutim, prisutni su i segmenti sa samoniklim vrstama.
Na ovako malom prostoru smjenjuje se akvatična ili vodena flora sa obalnom i tipičnom kopnenom, na taj način stvarajući primjer prave male botaničke bašte.

Broj životinja registriranih na ovom području (u vodenoj i kopnenoj sredini) prati visoku raznovrsnost biljnog pokrivača. Prema dosadašnjim podacima konstatirano je 20 vrsta sisara koji su jednim dijelom vezani za padine Igmana. U sastavu riba dominira autohtona vrsta potočne pastrmke koja je više vezana za prostor Male Bosne do Plandišta, a pored njih je kalifornijska pastrmka i lipljen koje su alohtone, ali su se dobro adaptirale na ovaj dio vodotoka. U sastavu beskičmenjaka konstatiranih u vodenim ekosistemima zastupljene su endemične vrste račića (dvije) i insekata (tri) koje su svojim larvenim periodom vezane za vodu, a kao odrasli žive na obalnoj vegetaciji.

Područje Vrela Bosne je prostor na kome se nalazi glavno izvorište pitke vode “Bačevo” za grad Sarajevo. Slivno područje izvorišta predstavljaju planine Igman i Bjelašnica. Na ovom području voda se javlja u obliku:
– vrela,
– površinskih vodotoka, te
– podzemnih, termalnih, termomineralnih i hladnih voda.

Na lokalitetu Vrela Bosne javlja se šest izvora i brojni tokovi, koji se spajaju u jedinstven vodotok, označen kao Mala Bosna. Hidrološkoj raznovrsnosti šireg područja Vrela Bosne doprinosili su i vodotoci Večerica i Stojčevac.

Prvi podaci o Ilidži (općina kojoj prostor pripada administrativno) potiču još iz neolita, a prema stupnju naseljenosti predstavlja najstarije naselje u središnjem dijelu Bosne. U rimsko doba Ilidža je nosila naziv Lužani. U ovom periodu nije zabilježen značajniji razvoj ovog prostora. Također, i u Osmanlijsko vrijeme razvoj ovog prostora tekao je veoma sporo.

Sam naziv Ilidža je turskog porijekla i označava banju ili toplicu. U tursko doba, u području vrela Bosne, organiziraju se teferiči ili izleti, a izgrađen je i most na Plandištu “Rimski most”, kameni most na Željeznici, te veliki han (Karavan-saraj) u kojem je sada smještena općina Ilidža.

Sadašnju fizionomiju i izgled područje Ilidže zajedno sa Vrelom Bosne dobiva u vrijeme Austro-ugarske vladavine. Preokret u razvoju banje Ilidža i ostalog prostora dešava se davne 1885., godine kada Zemaljska vlada preuzima ingerenciju nad banjom, doprinoseći razvoju banjskog kompleksa i šire okoline Ilidže zajedno sa Vrelom Bosne. U to vrijeme, prema literaturnim podacima, na prostoru Vrela Bosne sa okolinom zabilježeni su rekreativni sportovi: lov, ribolov, jahanje, vožnja čamcem, izleti, pješačenje. U ovo doba izgrađeni su hoteli “Hungarija” (kasnije Hercegovina), “Austrija” (kasnije Srbija), “Bosna”, veliki broj vila u Velikoj Aleji, kao i sama aleja. Prema zapisima u londonskim novinama za ovo područje se kazivalo da je najljepše mjesto na svijetu, sa vazduhom koji krijepi, klimom koja očarava, sa pejzažom koji bi mogao uliti pjesničko raspoloženje čak i u dušu kakvog londonskog piljara.

Unazad 50 godina ovaj prostor je bio izletište građana Sarajeva, Bosne i Hercegovine i šire. Turistički kompleks koji je bio sačinjen od hotela i nižih ugostiteljskih objekata, okružen uređenim parkovima nastavljao se u stajalište za fijakere i ulaz u Veliku aleju (poznato šetalište).

S obzirom na značaj ovog prostora izuzetno je važna zaštita prirodnih resursa (flore, faune i vodenih tokova), zatim kulturnohistorijskog nasljeđa, izletničkog i turističkog potencijala, ali naročito zaštita izvorišta vode, koje će zasigurno dugo ostati kao primarno za grad.