Bentbaša

Nemoguće je povući granicu između Bentbaše i Sarajeva, onu stvarnu, materijalnu, kao i onu nevidljivu, u sjećanju. Razlog je krajnje jednostavan: ta granica ne postoji! Sarajevo i Bentbaša su neodvojive stvari, potpuno srasle i urasle jedna u drugu. Kad kažeš Bentbaša, misliš na Sarajevo i obrnuto. Od samih početaka vuku jedno drugo kao složna porodica, u sevdalinkama i pop-pjesmama, u usmenim i savremenim pričama.

Bentbaša predstavlja jedinstven spoj prirodnih i kulturno-historijskih vrijednosti. Među kulturno-historijskim vrijednostima izdvaja se Kozija ćuprija, početak i kraj Sarajeva, zavisno da li ga putnik, Sarajlija ili stranac, s nostalgijom napušta ili s radošću u njega ulazi.
Bogatstvo prirode ovog područja, koje privlači veliki broj korisnika, ogleda se u resursima kvalitetne pitke vode, termalnim vodama, šumama, poljoprivrednim potencijalima, atraktivnim lokacijama za turizam i rekreaciju, kao i brojnim dobrima kulturnohistorijskog naslijeđa.

Biljnih vrsta
,90ha
Površina
0
Vrste dnevnih leptira

Odmor i relaksacija cijele porodice

Područje Bentbaše opremljeno je parkovskim mobilijarom za boravak u prirodi, odmor i relaksaciju cijele porodice, te dječijim igralištem. Pruža izvanredne uslove za šetnju, trčanje i biciklizam.

Na području Zaštićenog pejzaža „Bentbaša“ prisutan je visok stepen florističke i faunističke, te geomorfološke i hidrološke raznolikosti. O bogatstvu flore i faune svjedoči 70 različitih tipova staništa, 169 biljnih vrsta s visokim biološkim i ekološkim vrijednostima, 50 vrsta ptica, osam vrsta gmizavaca, šest vrsta riba i jedna vrsta vodozemca.

PRIRODNE I KULTURNO-HISTORIJSKE VRIJEDNOSTI

Geomorfološku raznolikost dokazuje dolina Miljacke s najrazličitijim (polimorfnim) oblicima kraškog reljefa; kraški, fluviokrški, padinski, fluvijalni i fosilni-tercijerni reljef, zatim pećina Toplik, stijene i plato Jekovca s pećinom, Babin zub i strme padine tipičnog kraškog terena ispod Bijele tabije, pećina ispod Šehove korije, Orlovo krilo, te ušće i dolina Mošćanice (dio koji je u obuhvatu).

 

Hidrološku raznolikost potvrđuju vodotoci Miljacke i Mošćanice, vrelo kod korije i vrelo Abu Hayat kod korije.

 

U kulturno-historijske vrijednosti ovog zaštićenog područja spadaju Isa-begova tekija, Šehova korija s derviškim nišanima i Kozija ćuprija.

Predio Šehove korije, udaljen otprilike jedan kilometar istočno od nekadašnje mevlevijske tekije na Bentbaši (porušena 1957.), svojom blizinom i prirodno ambijentalnim vrijednostima pogodovao je dervišima mevlevijama za obavljanje sufijskih meditacija. Po predanju, zikr su obavljali u pećini podno Šehove korije. Historičar Muhamed Hadžijahić navodi da su u pećini derviši provodili erbein, osamljivanje u trajanju od 40 dana. Samo značenje toponima Šehova korija (šejh-ar. – starješina, duhovni vođa, misli se u ovom kontekstu na prvaka jednog reda; koru-tur. – lug, gaj, šumarak, seoska šuma koja se pazi ), u prevodu Šehova šuma, dokumentuje da je taj predio pripadao dervišima.

 

Među sarajevskim mostovima posebno se ističe Kozija ćuprija, svojom elegancijom oblika, zanatskom obradom detalja i načinom kako se uklopila u prirodu iz koje čini se kao da izrasta. Ovaj stari jednolučni kameni most, biser orijentalne arhitekture, izgrađen je od domaćeg bijelog kamena i sedre, sa očuvanim koraklukom (kamenom ogradom) i dva olakšavajuća otvora koji su dio arhitektonskog rješenja, ali i stilska odrednica mosta koja ga svrstava u XVI stoljeće, u vrijeme kada su nastali najljepši mostovi u Bosni i Hercegovini. Ime je dobio po starom drvenom mostu na čijem mjestu je sagrađen. U neposrednoj blizini mosta nalazile su se štale i kovačnica „pred kojom uvijek ima kola i konja“, a tu je stajala i poznata drumska mehana. To je prostor na kojem su se zaustavljali karavani prije ulaska u Sarajevo, dočekivani uglednici, ispraćale hadžije. Bilo je to mjesto i za teferič Sarajlija.

Kozija ćuprija, jedan od najvrednijih spomenika kulture u zaštićenom području, predstavlja sklad sa postojećom izuzetno značajnom i vrijednom vegetacijom. Ovaj objekat vanredne pejzažne arhitekture s neposrednom okolinom treba tretirati kao jedinstvenu cjelinu uz njegovu maksimalnu zaštitu, kao i zaštitu autohtonih i rijetkih vrsta i pejzaža.