Kantonalna javna ustanova za zaštićena prirodna područja

Ovo područje je značajno arheološko nalazište. Na ovom lokalitetu je u drugoj polovini 9. ili u prvim desetljećima 10. stoljeća podignuta crkva posvećena svetom Stjepanu Prvomučeniku. Građevina je predromanička, a datiranje je izvršeno prema nalazima dijelova crkvenog namještaja. Posjed je zajedno sa podignutom crkvom darovan bosanskom biskupu prilikom osnivanja Biskupije u drugoj polovini 11. stoljeća. Crkva se spominje u povelji Bele IV iz 1244. godine. Tokom stoljeća je jednom pregrađivana, a srušena početkom 14. stoljeća. U njenim ruševinama i oko njih formirana je nekropola od oko 80 stećaka.

Padine Stojčevca povezane su sa Vrelom Bosne alejom koju sačinjavaju platani, hrast lužnjak i lipe. Na samom prostoru koji je oivčen sa padinama Igmana nalaze se parkovi sa 49 vrsta drveća, a u sastavu grmlja različite vrste divljih ruža, malina i kupina čiji cvjetovi doprinose ukupnom pejsažnom ugođaju. U današnje vrijeme kada je većina objekata devastirana došlo je do izrastanja samoniklih korovskih biljaka koje su dodatno degradirale prostor. Vodni ekosistemi su predstavljeni potokom Stojčevac koji nizvodno u centru formira stajaći ekosistem u vidu bare ili jezera. Lokalitet Stojčevca je prije rata spadao u jedan od ljepših i uređenijih prostora u gradu, te je bio značajan turističko-rekreativni i izletnički centar.

O ovom mostu se obično govori kao o mostu u Plandištu, mostu u polju, a često se spominje i naziv rimski most. U starim dokumentima iz srednjeg vijeka spominje se kao “Bosna basi kuprisi” (“most kod izvora Bosne”).
Naziv rimski most prvenstveno je baziran na uzidanim detaljima sa rimskih građevina koji su nađeni na mostu. Ti detalji su vjerovatno sa rimskih nadgrobnih ploča,što su često korištene i kao građevinski materijal.
Most je jedan od niza primjera stvaralačke inventivnosti i gradi¬teljske raznolikosti na tlu Bosne i Hercegovine i kao takav predstavlja zaštićeni spomenik kulture.

Velika i Mala aleja formirane su u periodu 1893. godine, kada je posađeno 3.000 stabala kestena i platana (dužine 3,5 km), te uređen čuveni ilidžanski park. Uz izgradnju čitavog niza objekata, hortikultura je dotjerivala divlju ljepotu okoline, koja i danas predstavlja značajnu hortikulturnu i ambijentalnu vrijednost.

Zbog svoje prirodne ljepote vrelo je uređeno kao i banjski kompleks, tako da su ozidane obale, izgrađen veliki broj mostića da bi se premostili rukavci, ribnjak, te ugostiteljski objekti.

Prostor šireg područja Vrela Bosne karakterizira velika heterogenost biljnog pokrivača. Na ovom prostoru stanište je našlo (djelomično uz pomoć čovjeka) preko 26 različitih biljnih zajednica. U cjelokupnom mozaiku, ispresijecaju se primarni ekosistemi (rubovi Igmana), sa livadskim ili sekundarnim ekosistemima, te tercijarnim predstavljenim sa obradivim površinama i parkovskim prostorom.
Kao rezultat dosadašnjih istraživanja na širem prostoru Vrela Bosne registrirana je velik raznolikost grmlja i drveća, kao i zeljastih biljaka. U dosadašnjim istraživanjima posebna pažnja je posvećivana utvrđivanju broja medonosnih i ljekovitih biljaka, koje su na ovom prostoru veoma zastupljene zahvaljujući povoljnim uvjetima.
U sastavu drveća dominante su kultivirane i zasađene vrste u parkovima i alejama, međutim, prisutni su i segmenti sa samoniklim vrstama.
Na ovako malom prostoru smjenjuje se akvatična ili vodena flora sa obalnom i tipičnom kopnenom, na taj način stvarajući primjer prave male botaničke bašte.

Broj životinja registriranih na ovom području (u vodenoj i kopnenoj sredini) prati visoku raznovrsnost biljnog pokrivača. Prema dosadašnjim podacima konstatirano je 20 vrsta sisara koji su jednim dijelom vezani za padine Igmana. U sastavu riba dominira autohtona vrsta potočne pastrmke koja je više vezana za prostor Male Bosne do Plandišta, a pored njih je kalifornijska pastrmka i lipljen koje su alohtone, ali su se dobro adaptirale na ovaj dio vodotoka. U sastavu beskičmenjaka konstatiranih u vodenim ekosistemima zastupljene su endemične vrste račića (dvije) i insekata (tri) koje su svojim larvenim periodom vezane za vodu, a kao odrasli žive na obalnoj vegetaciji.

Područje Vrela Bosne je prostor na kome se nalazi glavno izvorište pitke vode "Bačevo" za grad Sarajevo. Slivno područje izvorišta predstavljaju planine Igman i Bjelašnica. Na ovom području voda se javlja u obliku:
- vrela,
- površinskih vodotoka, te
- podzemnih, termalnih, termomineralnih i hladnih voda.

Na lokalitetu Vrela Bosne javlja se šest izvora i brojni tokovi, koji se spajaju u jedinstven vodotok, označen kao Mala Bosna. Hidrološkoj raznovrsnosti šireg područja Vrela Bosne doprinosili su i vodotoci Večerica i Stojčevac.